Bor

Bijeli bor ima stablo koje može narasti više od 10 metara. Korijen bijelog bora prodire duboko u tlo. Dok je mlađi, njegove grane i deblo pokriveni su smeđe-crvenkastom korom koja poslije postaje sivo-smeđom. Grane se šire u obliku kišobrana. Iglice bijeloga bora sastavljene su u čupercima po dvije zajedno, duge su 5 do 6 cm, a boja im je sivo-zelena. Cvjetovi su jednodomni. Iz ženskih cvjetova oblikuju se mali češeri, koji u početku imaju crvenkastu, a poslije smeđu boju i postaju drvenasti. Vrijeme cvatnje je u maju, a sjeme sazrijeva tek u listopadu iduće godine. Bijeli bor rasprostranjen je po cijeloj Evropi, a raste kako u brdskim tako i u nizinskirn podrucjima. Za lijek se upotrebljavaju mladi izdanci i iglice. Iglice bora, kao i sve iglice četinara, valja upotrebljavati, po mogućnosti, neposredno nakon branja, jer se vitamin C gubi sušenjem, tako da iglice (četine) koje se čuvaju više od godinu dana potpuno izgube svoja Ijekovita svojstva. Mladi izdanci bora koriste se u liječenju zastarjelih katara dišnih putova, promuklosti, kašlja, laganijeg bron-hitisa, za inhalaciju i sl. Mladi izdanci i iglice koriste se, također, u liječenju astme te u liječenju reumatskh bolesti. Kod grčeva izazvanih žučnim kamencima koristi se tek istekla smola.